Kultura

Rene Grgić Đaković – Razgovor s umjetnikom

Predstavljamo mladog osječkog slikara Rene Grgić-Đakovića koji će početkom mjeseca studenog izložiti svoje radove u galerijskom prostoru Gradskog muzeja Virovitica.
U formi Razgovora s umjetnikom otvaramo mogućnost uvida u doživljaj rada, stvaralačkih procesa, motivacije i opisa samoga sebe od strane autora.

Kako bi opisao to što radiš? Što te motivira?

Motivacija za neki rad mi obično dođe spontano, ponekad je dovoljan jedan trenutak, kada se u tom trenutku sve perfektno složi i onda kažem samom sebi – želim to naslikati! Najčešće su to stvarne situacije, npr. kod portreta, nekada je to samo jedna misao, no neke ideje su proizvod više suptilnih podražaja i dužeg razmišljanja pa im treba vremena da sazriju.

Možeš li nam opisati proces nastanka svojih radova / fizički i mentalni…?

Rene Grgić Đaković

Rene Grgić Đaković

Kako živimo u doba dostupnih kvalitetnih printeva i svega ostalog s čim si mogu olakšati proces stvaranja rada i sam se služim u većini slučajeva fotografijom, pogotovo u slikanju portreta, iako obožavam raditi po promatranju, bez fotografije, jer u tome je najveća sloboda. U korištenju fotografije u slikanju nečega postoji zamka zbog navike korištenja, slikari često postaju robovi fotografije i prenose doslovno fotografiju na rad. Kroz svoje vlastito iskustvo s vremenom sam shvatio što mi je potrebno od same fotografije, a što od samog sebe. Govorit ću o procesu slikanja portreta. Prvo napravim fotografije osobe koju ću portretirati, i tu pokušavam biti što precizniji u onom što želim napraviti (poza, rasvjeta, pogled, draperija, pozadina itd.), jer neke stvari je jednostavno nemoguće izvesti ukoliko nemam dobru referencu, npr. jako je teško izmisliti neki lijepi nabor na draperiji. Podijelio bih proces rada u tri faze. Prva faza je prenošenje crteža sa reference na podlogu olovkom. Uglavnom se služim kvadratnom mrežom za transfer crteža i pokušavam biti jako precizan u tome. Nakon toga crtež ponovim sa jajčanom temperom.

Mogu reći da tu prvu fazu rada doživljavam dosta meditativno. Druga faza počinje sa podslikom. Radim je u manjim potezima, titravo, nikada ne zapunjavam plohu iz razloga što volim da je prozračno i da se ne zasiti. Nakon toga miješam boje po osjećaju i slikam slojevito. To zna uzeti dosta vremena, u pitanju su dani, pa čak i tjedni. Taj dio stvaranja mi često ne daje osobito zadovoljstvo, samo je dio puta koji trebam proći u stvaranju slike. Na taj način radim dok se ne zapuni i dogode neke dobre vrijednosti. Iz toga slika onda prelazi u završnu fazu, dolaze detalji na red, polako se počinje sve spajati i pokušavam biti strogo fokusiran na to što slikam. Tada najviše uživam u radu i nevjerojatan je osjećaj koji dobijem zauzvrat, ne mogu ga usporediti ni sa čim drugim.

Koje motive najčešće odabireš u svojima djelima i kojim tehnikama im daješ formu?

Najčešće su to portreti, u podsliku slikani jajčanom temperom pa zatim uljem. Za podlogu koristim drvo, platno ili ljepenku.

Što smatraš ulogom umjetnika u društvu?

Smatram da je umjetnost u višem smislu bitan dio neke zajednice, isto kao što je bitna religija, pa i u globalnom smislu kao što je bitna znanost. U širem smislu je bitna radi profiliranja različitih kultura općenito, dok kod pojedinca, bio on aktivni ili pasivni konzument umjetnosti, ponuđena mu je kao hrana za dušu koju često ignoriramo u svakodnevnom životu.

Što općenito vidiš kao snagu u likovnim radovima, vizualno i kontekstualno?

Od vizualnog i kontekstualnog, vidim ovo vizualno, ono je uvijek nekako ispred i bitnije, kontekst je nešto što bi se trebalo nadovezivati na to, jer ako nema vizualnog likovnog, ostaje visjeti samo kontekst, a onda je to samo neki surogat slikarstva ili nekog drugog medija. Ukoliko je vizualan dio kvalitetan tj. likovan, tada likovno djelo ostvaruje komunikaciju, to se najjednostavnije može objasniti kada npr. u nekom muzeju uđete u prostoriju sa puno radova u vidokrugu i jedan on tih svih radova vas iste sekunde najviše privuče i traži od vas da ga gledate bez da ste već uočili sam sadržaj tog istog rada. Dakle, mislim da je kontekst u samim radovima u nekom „drugom planu“, ali isto tako i on sam može imati jačinu, može osvijestiti promatrača, možemo vidjeti mnogo takvih vizualno atraktivnih radova npr. u street artu koji nose neku poruku, pa sve do onih najbanalnijih natpisa na zidovima koji prenose neku poruku, koji i jesu samo kontekst i ništa više, ali opet nešto i govore.

Tvoja iskustva i radovi u mediju ulične umjetnosti?

Iako je moje iskustvo u slikanju murala zaista skromno, mogu reći da je zaista osvježavajuće naći se ispred zida od nekoliko metara u kontrastu na mali format, veća je sloboda i mogućnost improvizacije. Svakako je drugačiji pristup slikati na zidu nego onako kako sam navikao, detaljno, prvenstveno je razlog tome veličina formata i distanca sa koje se gleda rad, pa se samo trebam preštekati da razmišljam o cjelini. U dosadašnjem iskustvu bilo je tu murala koje smo radili kao grupa po prijateljevoj skici i onih koje sam radio sam, neki od njih bili su narudžbe i imali marketinšku ulogu. Kod takvih u nekim situacijama slikar nema baš slobodne ruke i samo doslovno realizira nečiju viziju, tako da su mi najdraži ipak oni autorski.

Što i tko je utjecao na tvoj rad (likovna umjetnost, film, glazba…)?

Uvijek je tu utjecaj likovne umjetnosti, od starih majstora pa do recentnih slikara. Uzori se s vremenom mijenjaju, nešto što mi je prije bilo interesantno više nije i obratno, neke kraj kojih sam prije samo prošao danas me zaustave, poput Brueghela. Ne mogu reći da bilo tko od njih direktno utječe na moj rad ili da se iz mojih radova mogu isti prepoznati već o tome da me njihovi radovi najviše privlače. Svakako bih spomenuo i ruskog redatelja Andreia Tarkovskog koji me nevjerojatno jako privukao svojim filmovima, a poslije toga odmah i svojom životnom filozofijom.

Kojim temama se baviš u svom radu? Opiši neku stvarnu situaciju koja te inspirirala?

Uglavnom se ne bavim temom u radu za sada, svega sam napravio par radova koji zapravo obrađuju neku tematiku. Jedna stvarna situacija koja me inspirirala za rad bila je da naslikam Trg Svetog Trojstva (Tvrđa) u Osijeku u atmosferi noćnog života. Kako sam prije imao atelje u Tvrđi, svaki puta kada bih se navečer vikendom vraćao iz ateljea kući morao bih proći kroz gužvu pijanih ljudi, različitih supkultura, najviše onih što slušaju narodnu glazbu. Kako je Tvrđa u Osijeku najstariji dio grada, bogat kulturnim vrijednostima, tako sam htio prikazati dekadenciju, te kontrast „kulturnog“ i „nekulturnog“ i potencirajući sav taj malograđanski duh slikati različite motive ljudske slabosti.

Magistrirao si na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zlatka Kauzlarića Atača. Koliko i kako je akademsko obrazovanje utjecalo na tvoj rad u tom formativnom periodu?

Itekako mogu reći da je utjecalo, iako ne uzimam akademiju kao razlog tome, već kolege sa kojima sam studirao. Akademija svakako ima jednu nametnutu rutinu, u pozitivnom smislu, jer vam daje prostor za rad i okruženje s ljudima koji slično razmišljaju kao i vi, pa i svakodnevni program praktičnih predmeta kao što su slikanje i crtanje akta. Sjećam se da za vrijeme studiranja nisam bio najzadovoljniji time što je dana prevelika sloboda za eksperimentiranjem i kako su uvijek bile neke opće kritike na rad, a rijetko kada neka konkretna kritika. Smatram kako se netko može lako pogubiti u prevelikoj slobodi istraživanja, a pogotovo u tim godinama koje čovjek tada ima. U tim godinama je čovjeka lako oblikovati, pa isto tako vjerujem da može skrenuti na krivi put. Ja sam eto imao tu sreću da sam stekao jako dobre prijatelje u klasi, sličnih razmišljanja pa smo se nekako držali skupa. Izdvojio bih treću godinu studiranja kao neki svoj breaking point na akademiji gdje mi je najviše postalo jasno što želim i nakon čega sam postao još produktivniji i najviše zagrizao.

Što ti se ne sviđa u svijetu umjetnosti?

Politika.

Postoji nešto u Kinder jajetu, ulje na ljepenci, 12, 9 x 12,9 cm, 2012.

Možeš li nam ukratko predstaviti rad kojim si osvojio drugu nagradu na 18. međunarodnoj izložbi minijatura Vršilnica u Zaprešiću i što voliš kod minijatura?

Radi se o maloj slici kvadratnog formata sa motivom Kinder jajeta. U jednom trenutku sam dobio flash back osjećaj dobivanja Kinder jajeta dok sam bio dijete, to je jedan od onih osjećaja kao kad osjetite neki miris koji vas vrati u prošlost i na trenutak vam da osjećaj tog perioda iz prošlosti. Kako sam slikar, rekao sam si da moram zaustaviti taj trenutak i probati to napraviti kroz svoj medij, slikarstvo. Ne znam koliko sam uspio u tome, ali istina je da je to jedna od slika po kojoj me dosta ljudi zapamtilo. Kod minijatura mi se sviđa što mogu brzo prenijeti neku ideju, nije toliko vremenski zahtjevna, dok mi se kod većih formata često zna dogoditi da izgubim apetit za radom.

Tvoj stilski izraz se oslanja na pedantnu tehniku, ljepotu figuracije starih majstora slikarstva. Zašto si odabrao baš tu stilsku smjernicu u današnjem (post)vremenu suvremene umjetnosti, brojnih konceptualnih pravaca i novih medija?

Nije zapravo nikad ni postojao odabir. Još od davne mladosti sjećam se da sam uvijek htio naučiti nacrtati nešto i nikada zapravo nisam bio zadovoljan. Rekao bih kako sam imao velike kriterije i još uvijek mogu reći da ih imam. Razlika je u tome što su obzori sada puno širi tako da zapravo još uvijek pronalazim samoga sebe u slikarstvu. Mogu reći kako mi u tome svakako pomaže oslanjanje na stare majstore. Imamo bogatu povijest umjetnosti i mislim da ako se bavimo nečim sličnim u svom slikarstvu da bi bilo glupo ne proučavati radove starih majstora i ne koristiti se njima. Smatram tradiciju jako bitnom, u onom pravom smislu te riječi koja znači prenositi, kako je i sam Isaac Newton rekao: “Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova.”

Čizme, tuš na papiru, 33, 2 x 28, 1 cm, 2017.

Tvoje mišljenje o angažiranoj umjetnosti?

Moje slikarstvo po definiciji nije društveno angažirano, i u velikoj većini motive za svoje radove ne dobivam propitivanjem društva. Još uvijek se bavim problemom samog slikarstva i pronalaskom samog sebe u tome. Ne smatram se umjetnikom, iako se danas svi nazivaju umjetnicima i kako se sama riječ koristi kako bi se opisalo nekoga tko se bavi takvim nekim medijem, mislim da je onih pravih umjetnika jako malo. Nemam zadaću slanja poruka kroz svoje radove. Ako pogledate, danas na sceni ima jako puno društveno angažiranih umjetnika bili to slikari ili autori nekih drugih umjetničkih formi. Od njih ima jako mnogo njih koji u svojim radovima nemaju kvalitetan vizualan ili umjetnički temelj, već im je akcent na samom sadržaju kojeg žele ispričati i onda stavljajući te iste u zajednički prostor sa onim kvalitetnim likovno potkovanim radovima stvaraju jednu vrstu zbunjenosti kod promatrača i tu nastaje problem. Radi se o kruškama i jabukama, a krivci za to su kustosi tj. institucije koje ne samo da blagoslivljaju takve radove dajući im prostor, već slijepo postaju međusobno ovisni jedni o drugima, no to je samo moje mišljenje.
Tvoje mišljenje o suvremenom društvu?

U globalu, moje mišljenje je da su ljudi izgubili kompas. Živimo u doba bombardiranja otupljujućim sadržajima sa svih strana i jako puno mladih ide za tim, uz takve stvari se razvijaju i profiliraju. Za to su krivi nametljivi popularni ne kulturni sadržaji iz kojih kao nuspojava proizlazi pranje mozga, a koji su podržani od ˝slobodnog˝ sustava u kojem živimo.

Što je tvoj ultimativni cilj u izvedbi radova?

Postoji početna ideja za rad, ona koja me motivira i koja mi daje volju za slikanjem određenog motiva. Ona je gorivo koje me drži u izradi rada. Ta ideja je nešto što želim prenijeti iz sebe u rad, tako da mislim da mi je to jedini cilj, nju je nemoguće opisati ovako, zato valjda i postoje slike.

Nekoliko godina za redom sudjelovao si na koloniji Udruge ˝Ilirskog zmaja˝ održavanoj u selu virovitičke okolice Jasenašu koja je podrazumijevala i završne izložbe likovne produkcije realizirane u Gradskom muzeju Virovitica. Kakvo je bilo tvoje iskustvo boravka u Jasenašu? Što smatraš bitnim u karakteru, cilju i ulozi Udruge ˝Ilirskog zmaja˝ kao angažirani element u procesu boravka članova udruge tj. umjetnika unutar manjih sredina koje birate, suprotiv velikih urbanih sredina?

Ideju za tu koloniju je dobio Bojan Hercigonja, ako se ne varam još dok smo bili na drugoj godini faksa, tako da je to bio prvi tip kolonije, a mislim i jedini gdje smo sudjelovali samo mi kolege skupa, vršnjaci. Kolonija Jasenaš dođe kao izolacija od svakodnevnog života, nudi pravi boravak na selu, bez onog seoskog turizma. Mjesto je brdovito i vizualno atraktivno, pa kao odmak od urbanog nudi mnoštvo bogatih prirodnih motiva za slikati. Ja osobno dolazim iz ravnice tako da mi jako paše ta promjena. Inače nisam materijal za kolonije u smislu da u kratkom roku napravim nešto dostojno, dok na ovoj jednotjednoj u Jasenašu svakako imam vremena. Rekao bih da je ta kolonija bez mane, odlično mjesto, boravak i prijatelji, svakako daleko najbolja kolonija na kojoj sam sudjelovao i na koju bih se uvijek odazvao. Međutim, kako su svakoga od nas nakon faksa uzeli različiti životi, neki su se raselili, zaposlili, oženili, teško nas je opet okupiti sve u isto vrijeme na istom mjestu, a sada bi to baš i trebao biti smisao te kolonije.

Rene Grgić-Đaković rođen je 1986. godine u Osijeku, gdje 2005. godine završava Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti na slikarskom odsjeku. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2011. magistrirao je slikarstvo u klasi profesora Zlatka Kauzlarića-Atača. Član je multimedijalne udruge „Ilirski zmaj“. Živi i stvara u Osijeku.

Pripremila: Anamarija Kućan, kustisica Likovnog odjela Gradskog muzeja Virovitica.

Fotografirao Denis Božić

Virovitica.info je neovisni internet portal koji svakodnevno donosi svježe informacije iz Virovitice i Virovitičko-podravske županije

S Vama online od 21. travnja 2003. godine

Copyright © 2017 Virovitica.info

To Top