BranislavBranislav Glumac , hrvatski književnik plodnog opusa napisao je i objavio prije 39 godina, 1974., roman “Zagrepčanka” koji ga je proslavio, što zbog teme i sadržaja što zbog forme pisanja. Napisao je ukupno više od tridesetak knjiga lucidne proze i poezije. U oštroj polemici Veselko Tenžera nazvao je Glumca javno: “najgorim hrvatskim piscem”. Ovih dana izašlo je 13. izdanje “Zagrepčanke” kojim Glumac dosiže famozni broj od 150.000 prodanih knjiga tog čudesnog romana… Glumac u ovom intervjuu odgovara kritičarima: “Da, ja sam najgori i najbolji hrvatski književnik”.

Glumac?

– Nisam. A, ustvari zapravo i – jesam. No, ne znam odakle nam prezime. Petar Šegedin mi je rekao: “Ima u ovom našem Mediteranu jedan mali, majušni otočić koji se zove Glumac. Na njemu živi tek dvadesetak ljudi, svi se prezivaju Glumac. I znate što rade? Sviraju. Svirci su. Violina i sličnih instrumenata”. To su putujući svirači. Nisam to znao… Glumaca ima i tu u Lici i na Kordunu, to znam.

Rekli ste maločas: jesam. Glumac ste?

– Ja imam nešto ekshibionističkog i estradnog, što ja katkada i sam podržavam. A u biti sam sasvim drugačije prirode, ali koji put to “nešto” iskoči iz mene… Ima logike u Šegedinovoj potrazi za mojim prezimenom…

Rođeni ste u Smederevu:

– Da. Moj otac je pred početak II. svjetskog rata službovao u Kraljevskom ministarstvu financija u Beogradu. Bila je i filijala u Smederevu. Rođen sam na “proputovanju” u Smederevu. Moj djed po majci, Milja Ašančajić otplovio je “šipom” u čuvenu Jameriku. Svaki put kad se vraćao doma, a bilo je to devet puta, napravio je mojoj baki po jedno “dite” pa tako i moju majku Josipu među tih devetero “dice”. Djed je mojoj maci kupio u Virovitici jednu malu kućicu, “nek se nađe”. I tako smo mi 1946., nakon rata došli u Viroviticu. To je grad mog djetinjstva, mojih lipa, mojih prvih ljubavi, moje slavne gimnazije.

Otac je bio “financ”?

– Tata je bio financijski inspektor. Završio je gimnaziju. To je bilo mnogo, u ono vrijeme.

Virovitica je vaš zavičaj?

-Jest. Tamo sam ja postao ovo što jesam. Ali, čovjek ima više zavičaja: svoje “potkožje”, svoju obitelj, svoje mjesto gdje odrasta. Upravo pišem knjigu koja se zove “Soba kao zavičaj”. Ova moja soba, ovaj moj mali stan je također moj zavičaj.

Pišete jednu knjigu ili nekoliko istovremeno?

– Pišem jednu po jednu, rukom pišem. Ja sam kaligraf i stari gutenbergovac. Pišem noću. Osobito poeziju, kad mi dođe. Imam u krevetu, ispod jastuka, nekoliko olovaka i teke, bilježnice. Moram odmah zapisati da mi ne pobjegne neka dobra rečenica, stih. Javlja se i neko “podmuklo djelovanje podsvijesti” kako kaže Malraux pa prolete neke rečenice. Ako ih ne zabilježim, one zaista – prolete, odu u mrak. Zato imam pod jastukom sav taj pisaći pribor.

U knjižarama je 13. izdanje “Zagrepčanke”. Nešto ste mijenjali?

– Niti slovo. Točke i zareze nisam ni mogao mijenjati – jer ih nije ni bilo. To je bio, tada 1974., moj izum: uklonio sam svu interpunkciju. Sporan je bio sadržaj, poneka neuobičajena riječ, spomenuti Partija i Centralni komitet, sintagma “prava poštena jebena radnička klasa” već na trećoj stranici, usporili su izlazak te moje slavne knjige. Nakon što su Krleža i Matković objavili “Zagrepčanku”, sve je krenulo izvrsno.

To je roman o ljubavi?

– Ne samo. To je potraga za ljepotom, za istinom, za dezinficiranjem uniženog ljudskog dostojanstva. Iako, ljudsko dostojanstvo je uniženo i danas. I to na svim razinama: na obiteljskoj, međuspolnoj, prijateljskoj i na onoj najužasnijoj – političkoj razini koju ja zovem močvara. To je slojevit roman.

Vi ste političar?

– Nisam, ali me zanima ponašanje politike. To nije ljubavna priča, to je klasna priča. Pobunjena priča.

Vi ste glavni muški lik romana?

– Da. A, zapravo, ja sam i glavni ženski lik. “Zagrepčanka”, to sam ja.

Jutarnji.hr