Smeće

Ne znam kako su vas odgajali i učili, ali mene su moji stalno upozoravali kako je dug – vuk! Drugim pak riječima, troši onoliko koliko imaš, prostri se koliko ti je dug pokrivač, biti dužan je kao prodati dušu đavlu, pasti u dužničko ropstvo je kao kada čovjek ili narod izgubi sam sebe… Jeste li poznavali čovjeka koji posuđuje, a ne vraća, jeste li se uplašili takvoga koji vam opet kuca na vrata i žica vas novac uz različite često dirljive dramolete: nemam ni za kruh, nemam za autobus, vlak, nemam za lijek…

Zaduživati se mogu pojedinci, obitelji, firme ali i država (države). Moderni kapitalizam zapravo je i nezamisliv bez zaduživanja i mnogi, da bi pokušali ostvariti svoj poduzetnički san, stvoriti krov nad glavom, zadužuju se… U kunama, u eurima, u švicarcima… I osobno sam bio dva puta u životu teže zadužen, jednom u ex-Jugoslaviji kupujući, sa ženom, stan u Zagrebu, drugi puta u Austriji, podižući kredit za otvaranje moje knjižare- antikvarijata, i uzimajući dva puta auto na leasing… Rad, sreća, inflacija itd. su htjeli da sam sve kredite pošteno i na vrijeme vratio, ali sve vrijeme dužničkog ropstva osjećao sam dug tj. mjesečne rate kao teret, pogotovo kada sam postao potpuno svjestan koliko sam zapravo otplatio kamata. A kada uzimamo kredit, često smo u nekoj omaglici, žudnji, ambiciji, naglašenoj volji da s posuđenim novcem stvorimo čudo., ne shvaćajući da se čuda ne događaju svaki dan… Posuđujući novac od banaka ili an drugi način, često nismo svjesni činitelja RIZICI i potpisujemo ugovore čak ni ne čitajući ih u cjelini, a kamoli ona sitna, često fatalna slova. Sve dok nam privatni ili konto firme ne blokira banka, i kada počne borba za spas onoga što se spasiti dade… O tome filmovi malo govore, i ljudi sami o porazima s kreditima uglavnom šute…- izgube i kuću, i vikendice, i aute, a prema vani glume bezbrižnost, čak i uspješnost, iako su odnijeli – gaće na štapu!

KADA SE DRŽAVA ZADUŽI?

Ono što je presudno je da li iza kredita stoje sigurni izvori povrata …- pravilo vrijedi i za pojedince, firme ili države. I nakon pljuske koja je stigla samo naizgled neočekivano i sada smo još u šoku, ministri nas uvjeravaju kako nema razloga za brigu i paniku. No, kada me počnu uvjeravati da će plaće i mirovine ostati iste, odmah pomišljam da to i ne mora biti tako. I bojim se da bi ove mirovine-crkavice mogle doći pod udar, a to je za neke umirovljenike – brži put kroz Marinovu ulicu…! Zna se gdje Marinova vodi odnosno gdje završava!

. Početkom rujna 2012. napisao sam, nakon pljuske Fitch agencije, slijedeće:
„Ovo je nepojmljivo i suludo: stvarati euforiju oko toga da ćemo i dalje uzimati kredite od stranih banaka, s istim kamatama??? …
Mi smo politički slijepci ako vjerujemo i dalje Čačiću, Liniću, Milanoviću…? Odkukurikali su, bar po mom sudu! Totalno krive političke procjene u startu, bombastične najave, fantazmagorični projekti ala fasadizacija zgrada – javno privatno partnerstvo, „Zagreb na Savi“, čak i obnova nade da se može graditi Pelješki most… Zapravo politika štednje preko leđa malog čovjeka, prava ekonomska politika koja Hrvatskoj treba je kombinacija štednje i drastičnog kresanja troškova enormno skupe i neučinkovite države!“.

COMEDIA CROATIANA

Naravno, sada, kada smo ošamareni po tko zna koji put, svi postajemo pametni i da comedia croatiana bude potpuna, javljaju se za riječ dvije stranke i dvije osobe, koje imaju najmanja prava javljati se. Prvo se bivši glavni policajac Tomislav Karamarko, “retuđmanizator”, javio i u ime HDZ-a, stranke koja je do grla zadužila Hrvatsku u 21 godinu postojanja, ocijenio vladu i njenu politiku kao „avanturizam“ da bi koju minutu kasnije u javnost otišlo priopćenje u ime HNS-a da je vlada dužna sada pomoći hrvatskoj ekonomiji itd. i t sl. Pretpostavljam da je priopćenje potpisao upravo onaj koji je imao točno godinu dana SVE ovlasti i preuzeo je SVU odgovornost za ekonomsko stanje u državi – Radimir Čačić! On je dobio i nekoliko mjeseci šansi korigirati svoju megalomansku i posve promašenu koncepciju ekonomske politike, koja je rezultirala masom stečajeva i enormnim povećanjem nezaposlenosti odnosno izostankom značajnijih investicija koje bi pokrenule posrnulo hrvatsko gospodarstvo. Njegovoj politici lakog obećavanja i varanja došao je kraj, ne prosudbom o promašajima te politike, nego presudom mađarskog suda koji je zaključio da gospodin ima pravo varati svoj narod, svoju stranku i hrvatske ekonomske partnere u svijetu, ali ne i pravnu instancu mađarske države. I ne radi se samo o Čačiću, radi se o pseudoeliti izabranih i „izabranih“!


IZGUBILA JE HRVATSKA EKONOMIJA

Na vremenu je izgubila hrvatska ekonomija i sav teret ove pljuske kreditne agencije sručio se na – Slavka Linića, ministra financija u Milanovićevoj vladi. I na guvernera Hrvatske narodne banke, Vujčića.. . Jedni kažu zaduživati se na unutrašnjem tržištu u novca, drugi, ma koliko bile veće kamate, zaduživati se i dalje u inozemstvu… treći dozivaju MMF kao spasitelja. A znate li, osim svojih privatnih dugova, koliki je vanjski dug države Hrvatske?? Prema podacima u listopadu 2012. bruto vanjski dug Hrvatske iznosio je 46,6 milijarde eura!!!Što nam je činiti?? MMF nije riješio probleme prezaduženih zemalja, nego samo je odgodio suočavanje s grubim istinama o stanju nacionalnih ekonomija i usput, po neoliberalnom modelu svjetske ekonomije (i oligarhije), zagrizao u skromni nacionalni kolač, dovodeći u socijalnu nepriliku upravo najslabije – umirovljenike, radnike, mlade… Crvene zastave koje se vijore u mnogim evropskim zemljama, posebno mediteranskim, znak su otpora povlaštenima.

ŠTO BI MOGAO UČINITI JOSIPOVIĆ?

Već sam na jednom drugom mjestu napisao da po Ustavu, Dr. Ivo Josipović ima pravo predložiti vladi tematske sjednice. Evo, predlažem da predsjednik proslijedi javno i službeno vladi ovaj dnevni red, s jednom jedinom točkom:
„Stanje u hrvatskoj ekonomiji vezano za kreditni rejting „smeće“ i prijedlog ekonomskih i političkih mjera za izlazak iz ekonomske krize“

Nakon jedne takve sjednice vlade koja bi uključivala i prijedlog rekonstrukcije vlade (zamjenu onih ministara koji su, očito, nesposobni), valjalo bi razmotriti odgovornost premijera Zorana Milanovića za trenutno stanje hrvatske ekonomije i društva. Jer, dok se iz dana u dan gomilaju nesvakidašnje afere i skandali, gdje se tuče suprugu jednog gradonačelnika (ne ulazim u sadržaj konflikata u Vukovaru), dok svakodnevno iz ormara ispadaju policijske i obavještajne afere, dok se prate novinari prilikom obavljanja svog posla, dok znatan dio naroda strepi za sutrašnju trpezu, dok se pet mjeseci prije lokalnih izbora otvaraju mali ratovi unutar SDP-a, da ne govorimo o trakavici od suđenja Sanaderu itd. – ova zemlja šest mjeseci prije ulaska u EU, treba sama sebe preispitati, prije svega svoju doraslost međunarodnoj tržišnoj utakmici i sposobnost da osigura uvjete DA SVAKI ČOVJEK MOŽE ŽIVJETI OD SVOGA I AKTUALNOG I MINULOG RADA.

Rasprodaje državne zlatnine i srebrnine ne može više biti, eventualno vraćanja pokradene zlatnine i srebrnine u državnu kasu je vrlo poželjno, jer dok se to ne počne događati padat će nove pljuske iz svijeta, i onaj popijeni šampanjac na kraju sezone zasjedanja Sabora imat će gorak okus poraza hrvatskog čovjeka, gaženje njegova ponosa, sposobnosti i osjećaja za pravdu i socijalnu ravnotežu. Lijepa i bogata resursima plava i zelena Hrvatska i njeni građani, zaslužuju bolje, zaslužuju život dostojan čovjeka 21. stoljeća, ni manje ni više!
Država i društvo, grad Virovitica i ova Županija nikome nisu poklonjeni, oni duže traju od političara, niti mogu biti poligon za isprobavanje njihovih ega, bolesnih ambicija i neutažive gramzivosti ukratko, beskonačnu igru hrvatske pseudoelite!

U BANKE, S MAKSIMALNIM OPREZOM!

A na nama, građanima je da kada god ulazimo u banke pomislimo: da uzet ću onoliko kredita koliko ću moći otplatiti. Nema više slatkog života, rastrošnosti, zavaravanja, u biti života na račun drugih, sve pijanstvo kroz godine doći će kada tad na naplatu.

Da smo tako mislili u ovih 21 godinu vjerojatno ne bi bilo ni ove kolumne i ovaj predbožični tjedan u prosincu 2012. bio bi nam svjetliji nego što jest.

(18.12.2012.)