Vodeći 13 godina svoju knjižaru – antikvarijat u Beču, odnosno baveći se trgovinom knjigama 15 godina, prodavao sam knjige na našim jezicima iz Hrvatske Srbije, Bosne i Hercegovine, čak i iz Slovenije. Živio sam od prodaje udžbenika za učenje hrvatskog, srpskog, slovenskog pa i makedonskog jezika, posebno se tražila Assimil metoda za učenje „nemačkog“ – udžbenik s kazetama iz Beograda. Prodavao sam i knjige naših autora (iz ex-Jugoslavije) na njemačkom jeziku itd. Velika većina kupaca bili su zadovoljni širokim asortimanom, posebno Austrijanci, dok je bilo, primjerice, s raznih strana usplahirenih koji su me upozoravali da nije red prodavati u istom prostoru i hrvatske i srpske knjige i CD-e te glazbene kazete a jedna Hrvatica (sjećam se i njena prezimena, ali nije za javnost) otvoreno mi je rekla: „Dok držite i srpsku robu, moja noga neće kročiti u Vašu knjižaru!“

Dana 5. 11.2012., u ponedjeljak, kratkim priopćenjem o odustajanju Srbije od partnerstva na sajmu Viroexpo 2013. oglasio se župan Tomislav Tolušić a priopćenje završava riječima: „Očito je bilo lakše pobjeći od problema nego ga riješiti, odnosno pomoći hrvatskoj strani“. Što se zapravo dogodilo?

JOŠ S RATOM U PONEKIM GLAVAMA?

Partnerstvo Srbiji zatražio je Viroexpo jer bi im sljedeće godine bio to deseti organizirani nastup na sajmu u Virovitici. Iako je u dijelu političkih krugova, prvenstveno u HDZ-u, bilo otpora ovoj ideji krajem lipnja virovitičko izaslanstvo otputovalo je u Beograd, osobno ih pozvati. Prihvaćenje poziva, međutim, nije išlo jednostavno, što se na neki način može razumjeti, ali ne i opravdati. Rat 1991—1995. prisutan je u glavama mnogih na obje strane i neki se kostriješe već i na samo govorenje na ekavici odnosno srpskom jeziku. Zanimljivo, na Sajmu knjiga u Beogradu hrvatski autori dobro prodaju svoje knjige: Miljenko Jergović, Vedrana Rudan pa i manje popularni hrvatski autori. Da sad ne spominjemo ljubav Milana i Severine, jer je to ipak drugačija razina odnosa.

Kada je riječ o VIROEXP-u, gospodarskoj izložbi koja je već u Virovitici ugledna, tradicionalna i MEĐUNARODNA, na hrvatskoj strani, gospodarstvenici nisu imali ništa protiv partnerstva i širenja poslovne suradnje, ali dio političara i poneki gospodarstvenik je rogoborio: „Rano je za partnerstvo, rano je za ljubljenje odnosno pomirenje..!“ Bojim se da to rogoborenje nije došlo iz vrha HDZ-a u Zagrebu, koje traži povoda za strku i afere, a ne nudi rješenja za katastrofalnu gospodarsku situaciju. Ipak, postignut je dogovor i Srbija je i službeno pristala postati jedanaesta zemlja partner Viroexpa. Poznato je da su do sada to bile Poljska, Češka, Mađarska, Italija, Rusija, Austrija, Njemačka, BiH, Slovačka, Makedonija i Ukrajina. Prošle sam godine bio oduševljen priredbom u Gradskom kazalištu kada se moglo gledati i slušati ukrajinski folklor, pa i predstavnike Ukrajine te i samog župana Tomislava Tolušića.

I, ODJEDNOM PREOKRET!!!

I odjednom preokret: kako su srpske vlasti, zbog suše, zabranile izvoz, pored ostalog i šećerne repe, koju je očekivala šećerana VIRO gotovo da je postavljen ultimatum od hrvatske strane – ili vi nama isporučite ugovorenu šećernu repu, ili niste dobro došli na Viroexpo!?? Prateći ovo prepucavanje župana Tolušića i Privredne komore Srbije padaju mi na pamet neke stare mudrosti. Naime, politika rijetko pomaže gospodarstvenicima, ali gospodarstvenici itekako mogu, stvarajući ekonomsko blagostanje, pomoći politici. U nas je situacija bremenita ekonomskim problemima, a ni u Srbiji ne cvjetaju ruže. Jedni bi rekli, regija je u krizi, drugi „region“ je na koljenima – pada životni standard, ljudi se sve ogorčeniji jer niti posla, niti para (ni kuna ni dinara ni eura!), a najmanje blagostanja. Hrvatskoj se postavljaju uvjeti kako bi 1. srpnja 2013. „zreli“ ušli u EU…zapravo, Hrvatska postaje koka za kljucanje razvijenih država EU. Nešto smo si sami krivi, a nešto je i inat pojedinih evropskih država, posebno Slovenije, Velike Britanije, Nizozemske…I čini mi se da je u svemu tome naš župan odreagirao kao slon u staklani – želio je pomoći jednom poduzeću, Tvornici šećera Viro, ali je zato mnogima presolio juhu – nanio je štetu i Viroexpu, jer po prvi puta neće imati zemlju partnera. Zapravo, ovim zaoštravanjem odnosa svi su izgubili: i Virovitica, i naša županija pa i regija, Hrvatska, srpski poslovnjaci, i ne na zadnjem mjestu srpska manjina u našoj Županiji, budući da uz ekonomsku ide i kulturna suradnja. Da sad ne rasplićem o tome da se radi o dva slavenska naroda, da nam ne trebaju prevoditelji za sklapanje sporazuma i ugovora itd., da vjerojatno ovo otkazivanje Privredne komore Srbije nije najbolje primljeno u vladi Republike Hrvatske…

Naravno, odluka o zabrani izvoza šećerne repe iz Srbije nije sukladna sporazumu CEFTE, ovakva je mjera prema Hrvatskoj ishitrena, no VIRO je vjerojatno išao na sigurno sklapajući ugovore s proizvođačima šećerne repe u Srbiji. Ako su ugovori dobro sastavljeni, onda bi oni koji ne isporučuju šećernu repu trebali platiti penale, bez obzira na vis major, višu silu…

NACIONALNI INTERESI?

Nacionalni interesi su nacionalni interesi, ali svakoj zemlji je konačno u interesu da krhke ekonomske odnose produbi i učvrsti, a ne poljulja ili čak torpedira. Jer, sutra se nešto slično može dogoditi u Hrvatskoj, no ne vjerujem da bi rješenje bilo prepucavanje i sukobi, već traženje kompromisa, narodski, takvog kompromisa da vuk bude sit i ovce na broju. Jer, kako piše moj kolega novinar, sljedeće godine u svibnju Hrvatska bi trebala biti zemlja partner na 80. Sajmu poljoprivrede u Novom Sadu „ pa se brojne hrvatske tvrtke nadaju da ovaj provincijski incident neće imati većeg odjeka u poslovnom svijetu i da će bez problema moći predstaviti svoje proizvode i usluge“.

DA SU SE ŽIDOVI INATILI..?

Moj dodatak ovom zaključku: da su se Židovi inatili, da su se držali „hoch, nikada od Židova dobrih trgovaca i poduzetnika. Ako postoje nesporazumi, rješavaju se u dobroj vjeri, pogotovo kada se radi o gospodarstvu u jednoj regiji, panonskoj, jer, od Slovenije i Mađarske, do Makedonije pa i šire, jedinstven je to tržišni prostor, Srbija nam je bila i ostaje susjed, kao i mi Srbiji. Novac i kapital strahuje od loših i isforsiranih poteza političara, novac, kapital i roba idu tamo gdje je sigurno i gdje gospodarstveni kriteriji su na prvom mjestu, a politički, također nezanemarivi, ipak na drugom mjestu. Na organizatorima VIROEXP-a je da vide ima li još vremena da se pronađe kompromisno rješenje sa srpskim gospodarstvenicima i da se izglade ovi nesporazumi i poslovni ljudi, ujedno i ljudi dijaloga i kulture, sjednu za zajednički stol, dogovore se i na kraju, dobro pojedu, popiju i zaslade kojim slatkim specijalitetom, na dobrobit svih kojim je do poslova i blagostanja, zapravo, budućnosti u ovom „regionu“ odnosno regiji.

Pjevati i svirati, pa i ljubiti se ne mora, ali raditi i poslovati se treba i mora, kao i pristojno živjeti!