Čuli ste vjerojatno za roman njemačkog pisaca Thomasa Manna SMRT U VENECIJI, postoji i dobar film istog naslova. Stjecajem okolnosti ovih dana suočio sam se sa smrću jedne starije osobe, uz susjedstva, gospođe koja je uspjela, i pored svih životnih muka, doživjeti 93 godine. Nekada davno, još kao gimnazijalac, dok je ta gospođa stanovala u Bečkoj ulici, koja se tada drugačije zvala, nosili smo mlijeko od te obitelji, zatim sam prijateljevao s njenom kćerkom, pa s mužem njene kćerke…

Netko se rodio … i ozdravio

Moja je majka skupila 83 godine i smještena je u jedan pristojan dom za stare i nemoćne u Špišić Bukovici… Često razmišljam kako smrt u Virovitici može biti i muka, i spas, i bol i olakšanje.. Sjetim se pompoznog, teatralnog pogreba Borisa Šprema koji je svoje katoličanstvo otkrio tek s neizlječivom bolešću, zatim čitam kako su Kemala Montena dva puta mediji proglasili mrtvim, a on i dalje živ, pjeva, pa kako je umrla sestra jedne starlete na tulumu u Zagrebu – no, ne tiče se to izravno Virovitice, pa se opet vratim na osmrtnice u našem gradu koje, iako na tržnici postoji mjesto predviđeno za njih, pojavljuju se na oglasnim tablama, na staklima izloga, na banderama, baš na raznim mjestima. Nekada me osmrtnice uopće nisu zanimale, nisam ih ni primjećivao, no onda me je majka zarazila pitanjima: „Znaš li tko je teško bolestan, tko je umro..?“ Toliko mi je dosađivala s tim pitanjima da sam počeo joj proturječiti: „Pa, mora da se netko i rodio, da je netko i ozdravio??“

U Virovitici se može umrijeti u bolnici, u domu za stare u nemoćne, može se umrijeti i iznenada, od srčanog i moždanog udara, može se umrijeti ne dočekavši operaciju jer su duge liste čekanja, ili umrijeti poslije nje…

I obično se brzo pojavi osmrtnica u javnosti, glas se širi, priredi se pogreb, najčešće sa svećenikom, pa karmine, ako se hoće i može…Kao i spomenici… Grobnice za četiri osobe su danas vrijede zamalo kao i manje vikendice!

Kamenčići na grobu oca

Nakon što smo ispratili susjedu na vječni počinak, stajao sam pred grobnicom na Gradskom groblju, gdje je pokopan otac…Uz njegovo ime i prezime već je upisano i ime majke, s godinom rođenja, rade to i drugi… Na spomeniku je uklesana – maslina! Malo ljudi zna, ali na grob pokojnika židovske vjere ne donosi se cvijeće, već kamenčići. Pogledao sam na posudu s kamenčićima, puna je, znači ima više onih koji posjećuju grob mog oca. Onda sam tražio grob strica, kojeg smo zvali „stric“, iako je on zapravo bio stric mom ocu, koji je pokopan također na Gradskom groblju – lutao sam između grobova pola sata, i nisam ga našao… Tu je negdje, sjećam se, ali ga eto, sada ne nalazim! Desetljeća su prošla, za Dan mrtvih baš ne obilazim grobove i jednostavno, nisam našao grob strica… ali sam pogledavao prezimena starih, pokojnih Virovitičana i shvatio koliko se mikeški grad promijenio i koliko je starosjedilaca u Virovitici malo… Vjerojatno je to normalno – ovi sa sela u gradiće, ovi iz gradića u gradove, ovi iz gradova u svjetske metropole… Dok sam živio u Beču, bojao sam se da ću umrijeti u toj metropoli, i da će to biti briga za moje najbliže. Eto, nije se dogodilo, po svemu sudeći, umrijet ću baš u Virovitici.

Umrijeti u zavičaju

Tu sam počeo životnu odiseju, tu ću je, u zavičaju, završiti. Bit će to zatvoren krug, kao i za mnoge druge koji su sanjali svijet, a vratili se na početak. Jedino neću moći čitati svoju osmrtnicu, niti vidjeti tko će mi doći na pogreb. I to je jedna životna istina, kao što je istina da se umrijeti mora, i da smo bar pred smrti i u pomirenju s njom jednaki, ravnopravni…

Neotuđiva, neprikosnovena je to pravda na ovom svijetu – važi i za cara i podanika, za bogatog i siromaha, za muško i žensko, za lijepe i ružne, za debele i mršave, mada i tu ima nepravde, a nepravda je kada umiru mladi i mlađi, kada B-g uzme sebi nekoga tko se nije naživio života, koji ni ljubio nije, uzme ga prerano, a narod kaže da baš najbolje među nama uzme prerano… Naime, ti koji napuste ovaj svijet prerano obično se više i brže troše, sagore kao što sagori svijeća. Oni u nekoliko tek godina, nekoliko desetljeća, kao što svijeća sagori u nekoliko sati.

Na groblju partizanskom i hrvatskih vojnika

Da, bio sam i na partizanskom groblju, u sastavu Gradskog groblja, baš sam htio vidjeti „troprstog“, nisam ga vidio otkako je devedesetih premješten na Gradsko groblje. I mislim, dobro je i prošao kakva su vremena bila – neki takvi i slični spomenici uništeni su, srušeni, nestali…U Beču sam poznavao arhitektu i srpskog disidenta Bogdana Bogdanovića – dok je trajao rat pribojavali smo se da bi moglo nekome pasti na pamet dinamitom srušiti Kameni cvijet u Jasenovcu. Srećom, nije se to dogodilo a Bogdannović mi je povjerio i malu tajnu:

„Znate, konstrukcija Kamenog cvijeta je takva, da taj spomenik i nije lako srušiti, trebat će im jako puno dinamita..!“

„Troprsti“ partizan s puškom, koji je pao kao žrtva kolektivne paranoje devedesetih, nekako mi se činio ovih dana čudan: bez starog, višeg podesta istovremeno i preveliki i premali… Na pločama ispred piše da je ovdje pokopan narodni heroj Vaclav Vaso Vostrel i još nekoliko desetaka partizana.. Pa njihovi zemni ostaci nisu tu, nego i dalje u Gradskom parku..?? Dakle, jedno piše, a drugo su činjenice??! I nikako da u prstima uzdignute ruke partizanskog ustanika vidim ta izdvojena tri prsta…??? No, svatko vidi sve na svoj način, pa i smrti, pa i spomenike… Idem stazom dalje i nailazim na noviji spomenik hrvatskim vojnicima, spomenik iznad kojeg dominira križ.

Nespojene staze

Zanimljivo, kada krenete iz Partizanskog groblja prema tom spomeniku, staza koja vodi do ove druge staze koja opet vodi do ovog drugog spomenika, ne spaja se – nedostaje nekih metar, metar i po kamenih ploča da bi staze bile spojene. Kao i u nekadašnjim životima – jednima je znak bila crvena zvijezda, drugima „U“ ili križ… I kao da je neki projektant namjerno ostavio dio trave između dviju staza, ne znam..?? Vraćam se na partizansko groblje, pokušavam naći zvijezdu, nema je, utonula je, jedva primjetna, u bijeli kamen spomen-zida… Pokušavam čitati slova na spomen zidu, s kojeg je otpalo desetak kamenih pločica, ne vide se slova… tek se naslućuju podaci o tome koje su partizanske jedinice – sve do brigada i korpusa-, sudjelovale u borbama za oslobođenje Virovitice, jednom 1944. , drugi put 1945. Smrt je „zarobila“ u tim borbama nekoliko stotina „Jugoslavena“(među njima naravno, ne mali broj Hrvata!), i četiri crvenoarmejca… Imamo Udrugu antifašističkih boraca, dolazi li itko od njih da vidi kako „Flora“ brine samo o nekim spomenicima….???

Svi su spomenici jednaki samo su neki jednakiji od drugih!?
Sve su smrti jednake, a samo su neke jednakije od drugih!?
Hm, hm , možda sam ipak trebao umrijeti u Beču, ne znam…?
Ipak, ono što sigurno znam jest da smo pred smrću mali i bespomoćni i da je važno da za života ne hodamo sitni ispod zvijezda.
Pa, umrli i u Virovitici, a spomenik nam bio samo – „kruna dobra imena“!