Prije samo nekoliko tjedana slušali smo i gledali izvještaje o suhoj zemlji i uvenulim stabljikama kukuruza, rajčica, šećerne repe… Sjetio se tada izraelske mudre glave prvog premijera Davida Ben Guriona i njegove davnašnje izjave: „Nama, Izraelcima, voda je jednako važna kao krv!“ Odbacimo li malo patetike u toj izjavi, i zaronimo li u dostignuća izraelske tehnologije navodnjavanja koja je u biti razrađen sustav gospodarenja vodom, kao izuzetno važnim prirodnim resursom, postaje jasno koliko je David Ben Gurion bio dalekovidan.

Slavonija je dočekala, konačno, obilniju kišu, pomalo se zaboravlja suša osim što nas cijene namirnica na tržnici, posebno povrća i voća, upozoravaju da je suša poharala Slavoniju ali i druge dijelove Hrvatske! I naravno, već se ništa ili gotovo ništa ne radi na navodnjavanju! Čitamo prepirke na relaciji hrvatska vlada (Kurečić) – Virovitičko-podravska županija(Toličić) gdje nas obje strane pokušavaju uvjeriti da to obustave radova na projektu Kapinci –Vaška, projektu nasušno potrebnog navodnjavanja, nije došlo krivnjom jedne od strana. Suha polja i nas potrošače nije briga tko je u lancu hrvatska Vlada (Hrvatske vode) Županija, Alpine Bau, pogriješio? Upozoravaju me bolje upućeni u temu da je bliže istini Kurečić, iz ministarstva poljoprivrede! Evo, prilika je da se ispod kolumne otvori rasprava o temi Kapinci – Vaška! Želim samo naglasiti da se tradicionalna hrvatska nesloga pa i svojevrsno strančarenje ogleda i u sporom izvođenju ovog projekta, koji, da je u funkciji, značio bi bar malo olakšanje za džep potrošača jer mi svi koji ovisimo o tržnici osjećamo kako cijene povrća i voća, ali i ostale, nezaustavljivo divljaju. Što je posljedica suše, a što potpuno promašene gospodarske politike Linić – Čačićeve vlade i gospodina premijera koji i u obilazak polja kukuruza, kao snob, ide s rejbanakama na nosu, teško je odvagnuti.

„OBEĆANA ZEMLJA“ – BEZ NAFTE

Inače, Izraelci – Židovi, tradicionalno skloni humoru pitaju se kamo ih je to Mojsije doveo nakon 40 godina lutanja– u „Obećanu zemlju“ ispod koje nema kapi nafte, dok oko ili u blizini Izraela su zemlje s najbogatijim izvorima nafte na svijetu! Srećom da ih nije doveo u zemlje bogate naftom, jer gdje ima nafte, ima i ratova (doduše, Izrael iako nema nafte, nekima je meta i rado bi ga vidjeli u moru, a s druge strane, naučio je Izraelce da obavljaju zahtjevni posao na lošoj zemlji – raj na Zemlji, na mjestu gdje je on nekada, po Bibliji, i postojao.Nijedna druga zemlja na svijetu nema takvo iskustvo u desalinizaciji morske vode i pripremi navodnjavanja kao Izrael. Na tom iskustvu i znanstvenim istraživanjima razvila se industrija koja cvate, i to je jedan od stupova izraelskog izvoza. Godine 2008. izvezla je židovska država “tehnologiju vode” u vrijednosti 1,4 milijarde dolara, prošle godine oko 2,5 milijarde dolara!

OD KIBUCA DO SVJETSKI POZNATE FIRME

Pionir branše je firma NETAFIM koja je 1965. patentirala sustav navodnjavanja u malom kibucu u pustinji Negev, tzv. sustav “kap po kap”.Lani je samo ta izraelska firma imala prihod od oko 800 milijuna dolara, a djeluje u Izraelu još nekoliko firmi sa sličnim tehnologijama okrenutih izvozu. Netafim zapošljava na desetke tisuća ljudi, radi projekte u najmanje stotinjak zemalja u svijetu, obuhvaća 13 tvornica sa 27 podružnica, vodi je osam vrhunskih menadžera, a predsjednik uprave je Igalu Aisenberg.

Poanta je da se na istraženo zemljište (propusnost tla itd.) dovede doslovno do korijena biljke upravo onoliko vode koliko je biljci (nasadu) potrebno za optimalni rast. Izraelci već sada imaju male robote koji imaju zadatak otkrivati oštećenja vodovodnih cijevi i reparirati mjesta gdje se gubi voda, a nemali je broj modernih zgrada sa zelenim krovovima, tj. nasadima, da sada ne opisujemo besprijekorne plantaže voća, uređene vrtove…

UMJESTO PROJEKATA NAVODNJAVANJA – „KRIVE DRINE“

Predstavnici Netafima bili su u lipnju ove godine u virovitičko-podravskoj županiji, upoznali seljake na prezentaciji s mogućnostima navodnjavanja. Osim znatiželje tridesetak poljoprivrednika, nije pokazan interes za poslove i Izraelci su se vratili kući neobavljena posla. Koliko se sjećam, u vrijeme prezentacije bilo je još dosta kiše i vlage…hm, hm… neki su mislili da im Izraelci hoće „uvaliti“ uređaje i zaraditi, a tada, naravno, nitko nije pomišljao na sušu. Istina, ovisno o nasadima, ulaganja u mrežu navodnjavanja voćnjaka iznose oko 30 000 kuna po hektaru, no uloženo se vraća već nakon dvije-tri spriječene suše.

Inače, bez izravne uključenosti gospodarskih i poljoprivrednih komora, poljoprivrednih gospodarstava, Hidrometeorološkog zavoda (potrebno je dodatno istraživati klimu na određenim područjima, davati što preciznije dugoročne prognoze vremena itd.), … ovakvi projekti ne mogu se realizirati. Naravno, sve treba koordinirati Ministarstvo poljoprivrede tj. ekipa uz ministra Tihomira Jakovinu, no, kako se radi, bojim se, o ograničenim mentalnim sklopovima, tipa dodole, dodole (narodne pjesme za dozivanje kiše!) čim padnu prve i velike, zaboravljaju se ovi, za Hrvatsku neophodni projekti – podsjećat će nas samo 20-tak posto skuplja hrana, ali čemu brinuti o tome – uvozni lobi hrane odnosno poljoprivrednih proizvoda moći će samo trljati ruke! Jer, da je netko htio sustavno i temeljito raditi na tome, imao je najmanje 21 godinu priliku budući da su već postojali solidni temelji za takvu praksu u Hrvatskoj i šire– do 1990. u dolini Neretve, HEPOK Mostar, Popovo Polje…

Inače, dok je bilo poticaja seljaci nisu marili za takve projekte „kap na kap”, da o političarima ne govorimo. Curilo je iz svih mogućih pipa, najviše državnih, kupovali su se najskuplji traktori pa i automobili nakon doznake poticaja, bukvalno, novac namijenjen poljoprivredi se razbacivao: zakupi se po političkoj podobnosti 2 000 jutara zemlje, poticaji su u prosjeku 1000 kuna po jutru, pa kakvo onda još i navodnjavanje kada novac pristiže, bila suša ili ne??! E, sada nema više novaca u državnoj kasi, nema HSS-a u hrvatskoj vladi, pa smo na sto muka! Stigli su na naplatu računi višedesetljetnih pogrešnih politika, i možda će tek EU dati šansu da se isprave mnoge „krive Drine“: naime, fondovi Evropske zajednice imaju predviđena sredstva za projekte navodnjavanja. U Hrvatskoj se od ukupno obradivih površina aktivno navodnjavanja tek 18 000 hektara, što je samo o,5 % tih obradivih površina!

IMA RJEŠENJA, ALI NEMA DOVOLJNO PAMETI I POŠTENJA!

Za kraj, važna napomena: Izrael svake godine organizira velike sajmove opreme i stručne skupove gdje se može na licu mjesta vidjeti najmodernija dostignuća u “tehnologiji vode”(pregled sajmova nađe se na googlu, a najpoznatija su dva Cleantech i Agritech)) Bilo bi dobro znati koliko je naših stručnjaka bilo na tim sajmovima – stručnim skupovima???

Ali, ako neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu: firma Netafim ima kćer firmu u Njemačkoj, Izraelci će se predstaviti na sajmu „tehnologije vode“ u Nuernbergu, zatim u Italiji, u Bologni….U Zagrebu (Donjem Stupniku) osnovana je firma DANON, d.o.o. koju vodi stručnjak za pitanja navodnjavanja mr. sc. Vladimir Danon koji osim držanjem predavanja po Hrvatskoj, voljan je pomoći još konkretnije, svojim znanjem u transferiranju izraelske tehnologije na hrvatsko tlo. No, dok naši stručnjaci stignu na sajmove i firme „Danon“, trebat će manje strančariti, a više, pošteno raditi!

Bojim se, mi ćemo se, uz inertne „Hrvatske vode“i ostale zaspale institucije, već tada boriti se – protiv poplava!

Ljubo R. Weiss