„O ta uska varoš, o ti uski ljudi..!“

Povodom događaja u Zadru i Kninu a vezano za dvostrukog „oskarovca“ Branka Lustiga, sve češće i više razmišljam što nam se zapravo događa, da li smo osuđeni na „filozofiju palanke“., da li je naša Virovitica, kako bi to A.G.Matoš, rekao „uska varoš“ i što se događa, i zašto,. s Hrvatskom!?

„Ukleti grad“, napisao sam prvi put analizirajući situaciju u Viroviticu nekoliko mjeseci nakon što sam se, preko Zadra, našao, iz Beča, natrag u roditeljskoj kući, 2007. godine. Otišao sam iz Virovitice davne 1968., nakon završetka virovitičke gimnazije, izbivao zamalo 40 godina, željan života, novih saznanja, novih lica, novih krajolika.. I sada sam , čini mi se, kao na početku , kao te 1968 kada sam sjeo u vlak koji je vozio prema Zagrebu, tada još s lokomotivom parnjačom, i ako ste bili uz otvoreni prozor vagona, mogla vam je neka iskrica uletjeti u oko… Meni nije, jer sam i onda, kao i sada, nosio naočale…i onda, kao i sad imao neki svoj kut gledanja na ljude i pojave. Lokomotiva je hroptala prema Koprivnici, pa dalje prema Zagrebu…u neizvjesnost…… Ad aspera, ad astra, trnje, zvijezde…trnje, zvijezde – s snatrilo se i sanjalo tih godina krajem sedamdesetih da su glazbom Beatlesa i Roling Stonsa otvorena vrata, vrata raja…da nam je sloboda na dohvat ruke… sloboda… sve slobode…, od slobode govora do slobode uzeti za ruku ženu koja ti se sviđa, ako ste iste kemije, ubrzo završiti u krevetu… Upisao sam fakultet koji mi je došao više slučajno nego kao neka strastvena želja . krenuo sam na medicinu, nisam prošao prijemni, manjkalo mi nekoliko bodova, mom školskom drugu je uspjelo… On će uskoro u mirovinu, jedan virovitički liječnik specijalist kojem se dive, ali i kojeg ogovaraju, jer ova čaršija, nemajući svoje živote živi najčešće tuđe! On je vrlo dobar, osebujan liječnik, ja sam umirovljenik, novinar, publicist, fotograf…još povremeno napišem i koju pjesmu, za dušu.

San o slobodi

Čini mi se da sve što sam radio u životu, radio sam da bih dotakao konačno tu slobodu i spoznao svoju dušu, zanemarujući čak i sigurnost, stabilnost, materijalnu pogotovo. Onda sam brzo shvatio da je to nemoguće ako se ne dotaknu nepravde, nejednakosti, nesreće, sva jad i bijeda naših ograničenih, malih, sitnih egzistencija…Izabrao sam revolt kao način života i put ka slobodi.

O ta uska varoš, o ti uski ljudi! O te male i velike kuće, ta naša sićušna dvorišta ili balkoni, o te male palanke, o ti ukleti gradići…u kojima svi sve znaju – i što jede naš susjed, i da je A.. trudna, i da je ovaj prevario ženu, i da je žena prevarila muža, da ti i ti ne razgovaraju odnosno poprijeko se gledaju, da je ovaj s politikom na „ti“ (i s tadašnjom političkom garniturom), ovaj ili ova „na vi“ Dalje samo dalje od ovog gradića koji je tonuo u prosječnost, u kojem su se dani preobražavali u turobne noći u kojima se čuo lavež pasa, a mačke skakale u bijegu od iznenadnih zvukova.. Tada, kada sam odlazio još sam dobro čuo, čuo se u daljini štropot vlakova na mostu, vrisak lokomotiva u noći.. Sada sam bijele kose, slabije čujem, ne čujem te vlakove što i danas, znam, prolaze uz Viroviticu, odvozeći one koji snatre i sanjaju, čak u tuđinu…… Nisam dugo bio na željezničkoj stanici, mislim da uopće nisam bio na Velikoj željezničkoj stanici, otkako sam se vratio i shvatio, poput Filipa Latinovića, kako je hladna kvaka doma mog, a trava, umjesto zelena je ili suha, ili podivljala…A nisam se vratio hotimice, tako je htio niz okolnosti. Tamo sam u Beču sanjao Viroviticu i Zagreb, sada u Virovitici sanjam ulice Beča…. Budim se noću ne vjerujući da nisam u Beču… Navikao sam na tu svjetsku metropolu, ima neke čari koje nije lako opisati u nekoliko rečenica. Radio sam puno, i uživao sam puno… Po naravi čini se da sam bio hedonist.. kažem bio, jer se radilo, radilo, imalo…a danas zbrajam i oduzimam kune, i nedostaju mi i kune i euri, ali i gubim ono najvažnije – nadu… Jer, tragedija je kada se izgubi novac, tragedija je kada se izgubi vrijeme a najveća je kada se izgubi -. NADA -, učili me praoci.

O ta uska varoš, o ti uski ljudi

O ta uska varoš, o ti uski, zaboravni, ravnodušni, počesto jalni ljudi…!! Oni koji sve znaju, a ništa ne znaju, uključujući i mene. Ne znam što da kažem onima koji odlaze – da li da im kažem „ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat, ko što ovo grije“, ili da ima kažem, „Bježite, dok nije kasno!“?? Divan je to osjećaj kada netko treba tvoj rad, nagradi te za njega… Nije to bio neki novac, ali sasvim dovoljno za pristojan život..u svjetskoj metropoli, gradu valcera… Još prije pet godina i ovdje se moglo raditi i zaraditi, a sad je drugačije, sada ne samo moja persona, nego mnogi, mnogi jedva vežu kraj s krajem.. Više se ne spominje KRIZA, kao da smo navikli živjeti s tom gujom u njedrima, zloćudnim tumorom…

U roditeljskoj je kući dominirala je u trenutku povratka bolest i starost…Otac je ubrzo umro, možda je čekao moj povratak, ne znam ..?? Zadnji sam ga od obitelji vidio u bolničkoj sobi…, disao je, zvali smo ga doktor i ja, činilo mi se da pokušao otvoriti oči…i reći zadnju riječ. Ostao je nijem, doktor mi je rekao – spava… Ujutro je bio mrtav…

Život mora ići dalje, pomislio sam, kod kuće sam, i među svojima sam, ovo je jezik koji potpuno razumijem. A onda niz iznenađenja…niz nesporazuma,… niz sukoba… Siromaštvo je bolest to tvrdim i danas… Siromašni materijalno, ali još više siromašni duhom, znanjem, sposobnostima, siromašni u toleranciji..u vidicima, u vizijama, sve je to jedna opaka epidemija koja mi se činila opasnijom svakim novim razgovorom u ovom ukletom gradu. Razapinjali su me zbog te dvije riječi, pisali mi prijeteće poruke, mislili su da će me uplašiti.. Namještali mi psine, čak i neki moji najbliži, ali tješe me da je slično u svakoj kući i obitelji. O ta uska varoš, o ti uski ljudi…! Nepromjenljivi, zamalo jednaki 1968 i 39 godina kasnije, 2007., i danas, anno domini 2012.

Majka je u panici govorila: „Ubit će te… prestani pisati..!“

Nisu me ubili, i neće; nikoga se ne može ubiti ako zna s riječima, a ja si umišljam da znam s riječima.. zapravo ne znam, jer se ne znam biti maca Jafica i „šmajhlati“ se, ne znam klimati glavom, ne znam podilaziti… Osim ponekad pokojem lijepom ženskom biću i mislim da to nije grijeh…

Razvedriti lijepo lice, izmamiti osmijeh šalom – da to je ta trenutak koji tražimo desetljećima i u Zagrebu, i u Moskvi, u Frankfurtu, u Ateni, Jeruzalemu, Zuerichu, Beču…

A većina nas zapravo tražila je i još traži malo – siguran rad, minimalno poštovanje i iskrenu ljubav! I sve će ti uska varoš oprostiti, ali iskrenost neće!

Gdje sam bio, nigdje, što sam radio ništa!

I molim vas, ne pitajte me za političke prognoze na lokanim izborima… Umjesto toga, poklonite si trenutke vremena, za koje tvrdite da ih nemate dovoljno ( a jednom stvarno nećete imati vremena!!), čitajte riječ po riječ,!

Ništa nije počelo s nama, niti završava s nama!

A.G.MATOŠ (1873- 1914.) spjevao je STARU PJESMU:

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk, što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce, koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi?
Usred kukavicâ čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.