Hrvatska obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u spomen na 22. rujan 1999. kada su na zagrebačkom općinskom sudu ubijene tri žene – supruga u brakorazvodnoj parnici, njezina odvjetnica i sutkinja.

Obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama ima za cilj senzibilizaciju društva na problematiku nasilja nad ženama i slanje jasne poruke da želimo živjeti u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kojem obliku.

Problem nasilja nad ženama dugo je bio obavijen tajnom i svrstavao se u osobne probleme te tako ostajao skriven u tužnoj intimi osobe koja trpi nasilje. Nasilje nad ženama ne smije ostati tajna već o toj temi treba javno govoriti, problem osvijestiti, društvo i institucije koje bi se time trebale baviti potaknuti na međusobnu suradnju i aktivnost. Učinjeni su značajni pomaci i danas imamo relativno dobru zakonsku regulativu, postoji društvena i politička volja za rješavanje problema nasilja no sve to nije dovoljno ako mi kao pojedinci ne kažemo dosta je nasilja i javno ga osudimo i prijavimo kada god dođemo do saznanja da netko trpi nasilje.

Obilježimo ovaj dan pod geslom “Nasilje nije problem pojedinca, već društva u cjelini“ i zauzmimo stav da nasilni odnosi nemaju mjesta u našem društvu i aktivno se uključimo u njegovu osudu ma gdje i prema kome ono bilo usmjereno.

Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Virovitičko-podravske županije
Predsjednica Desa Kolesarić

Kako problem nasilja nad ženama ne bi ostao samo puka teorija ili još jedan broj u statistici, donosimo vam stvarnu priču žene koja je to proživjela i još uvijek proživljava (priču objavljujemo uz dopuštenje autorice):

Priča  žene iz vašeg susjedstva

Samohrana sam majka dvoje malodobne djece, 17 i 13 godina, odličnih učenika. Do prije 6 mjeseci sam bila  poduzetnica i vlasnice tvrtke, koju sam bila prisiljena zatvoriti zbog životnih i globalnih okolnosti (nisam bila na “stupu srama”). Nakon niza godina psihičkog zlostavljanja i ponekog olako danog šamara, tog dana početkom proljeća 2010. djeca i ja bili smo izloženi nasilju u obitelji, te je suprug (sada već bivši) bio udaljen iz stana od strane policijskih službenika i prekršajnog suda te završio tjedan dana u zatvoru.

Nakon toga na prekršajnom sudu donesena je privremena mjera zabrane prilaska na godinu dana, meni kao žrtvi, na 100m na području Republike Hrvatske te
zabrane dolaska u stan, te je kasnije produžena i trajala je gotovo 2 godine, a suprug je osuđen za nasilje u obitelji.
U međuvremenu sam podnijela zahtjev za razvod jer nisam željela da se to ponavlja i da djeca budu svjedoci maltretiranja i nasilja.

Od trenutka podnošenja zahtjeva za razvod do danas bivši suprug se
svim silama trudio otežavati sam proces razvoda, proces posredovanja centra za socijalnu skrb, te i dalje nastavio s psihičkim uznemiravanjem i mene i djece. Svim silama sam se trudila da djeca što
manje osjete našu rastavu i uključila sam Centar za socijalnu skrb da mi pomogne kako bi to što lakše prebrodili ali suprug se i dalje protivio mirnom rješavanju zajedničkog problema, te je intervencija
policije bila prisutna svo vrijeme. U cijeloj toj situaciji morala sam ostati prisebna  zbog djece i cijele vrijeme radila u svojoj tvrtki koju je on sabotirao s namjerom da mi oteža već  i onako tešku
financijsku situaciju u zemlji.

Naime, lijepio je prijeteća pisma po izlozima  moje tvrtke i svih susjednih prodavaonica, lijepio je poruke po mom autu gdje god bih se parkirala u gardu, slao prijeteće SMS poruke zbog kojih smo 2010. godine bili još jednom na prekršajnom sudu.
Rastava braka se odužila zbog suprugovog otežavanja i odugovlačenja samog procesa  i trajala je pune dvije godine, uz stalno psihičko maltretiranje i nenajavljeni ulazak u stan, za što je opet sudski
gonjen.

Trenutno se nalazim u vrlo delikatnoj situaciji jer i uz cijelu ovu agoniju koju proživljavamo djeca i ja, uslijed gubitka posla i izvora njihove i svoje egzistencije moram prodati stan u kojem se nalazimo
jer ga više nisam u mogućnosti plaćati. Ne želim postati socijalni slučaj i čekati da mi nešto padne s neba, samo želim pošteno zaraditi plaću za da bih mogla uzdržavati i školovati svoju djecu.

Uz posao i dvoje djece u međuvremenu sam završila Stručni studij, radila sam ne mali broj poslova od rada u cvjećarnici do privatnog poduzetništva, a za svoj posao bila i javno nagrađivana. Preda mnom su nove bitke – bitka za alimentaciju koju bivši suprug ne želi  plaćati i pri tome koristi sve legalne i ilegalne mogućnosti izbjegavanja, bitka za sudsku podjelu imovine, za koju se suprug ne želi nagoditi, te najveća bitka- za radno mjesto koje će mojoj djeci i meni omogućiti normalan život. I to je sve što mi želimo.