1

U samoj Gazi bombardiranje iz aviona, a na periferiji tenkovi i pješadija pokušavaju ući u grad. Cijelu noć zvuk aviona i bombardiranja, a danju vijesti sa strašnim prizorima poginulih i ranjenika, opisuje svakodnevni život u uskom pojasu uz Sredozemno more Vedrana Blažević-Saibah

Autorica pisma iz Gaze je Slavonka rodom iz Gornjeg Bazja iz okolice Virovitice

Prije nešto više od dva mjeseca, negdje sredinom svibnja, Vedrana Blažević-Sabaih, Slavonka rodom iz Gornjeg Bazja iz okolice Virovitice i bivša riječka studentica, koja već dva desetljeća živi u Gazi, na svojem Facebook profilu objavila je fotografije svoje dvoje najmlađe djece kako se bezbrižno u suton igraju na obali Sredozemnog mora.

Sredinom srpnja na Vedraninom profilu pojavila se sasvim drugačija fotografija. Prikazuje crnokosu djevojčicu u zavojima. Pored nje je lutka. U statusu, Vedrana je napisala: »Zove se Shejma Marsi, ranjenica iz Gaze… mama i sestra su poginule pred njenim očima… ostala joj je samo lutka«.

Ilustrira to najbolje koliko se život stanovnika tog uskog pojasa uz Sredozemno more, stisnutog između Egipta i Izraela, promijenio u manje od dva mjeseca, točnije od 12. lipnja, otkako su na jugu Zapadne obale oteta tri izraelska mladića. Izraelci su na to odgovorili otmicom 16-godišnjeg Palestinca, kojega su maltretirali, ulili mu benzin u usta i živoga zapalili. Izraelska policija jednog od otmičara mladog Palestinca u istrazi je proglasila mentalnim bolesnikom. No, sve to vodilo je samo u jednom smjeru – da stalna napetost između Palestinaca i Izraelaca na granici Pojasa Gaze i Izraela preraste u novi krvavi sukob. Bezbrižnu dječju igru zamijenio je strah od nasilja i smrti, koje svakodnevno prijete, osobito otkako su izraelske trupe 8. srpnja, nakon višednevnih zračnih napada, krenule i u kopnenu ofenzivu u Pojasu Gaze.

Godine mira

»Ne znam točan broj koliko je takve djece poput Shejme, ali puno ih je. Ovdje su porodice velike, prosječno svaka ima šestero djece, neke manje, neke više i zamisli kako je kad ostane samo jedan član porodice!«, piše nam Vedrana u svome pismu iz Gaze, napisanom dvadesetak dana nakon početka izrealske ofenzive.

Dan nakon Bajrama, piše: “Blagdan je bio strašan. Jučer popodne (nedjelja, op. a.) poginulo je desetero djece kada su se igrali u parku jednog od izbjegličkih logora. A kasnije u noći, u našoj blizini bombardirano je šest zgrada, svaka od njih ima 4-5 katova. Prilikom svakog udarca mi u našem stanu osjećamo kao da je potres”.

Vedrana sa svojom obitelji živi u središtu Gaze, u dijelu koji se zove Remal i obitelj njezinog supruga jedna je od starosjedilačkih obitelji u tom gradu. Već desetljećima njihova se obiteljska tvrtka bavi uvozom prehrambenih proizvoda iz tvornica u Izraelu.

– Kad sam prvi put došla u Gazu, 1992. godine, u posjet kod suprugovih roditelja, bio je to miran grad, a najviše su mi se u njemu svidjeli ljudi. Prijazni i dragi, osjećaš da te stvarno vole, iskreni. Osim toga, članovi porodice su vrlo povezani, međusobno brinu jedni o drugima i to je karakteristika većine stanovnika u Gazi, kaže Vedrana, koja se zatim nakratko vratila u Hrvatsku, završiti studij psihologije na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Nakon toga odselila je u Gazu.

»Prve godine života u Gazi bile su lijepe, normalno smo živjeli…«, piše Vedrana.

Bile su to godine kad se izraelska vojska povukla iz Pojasa Gaze, a izraelska vlada službeno objavila kraj izraelske vojne vladavine na tom području. Potrajalo je tako da izbora u siječnju 2006. godine, kada su održani izbori na kojima je većinu osvojio Hamas. Najprije je 2007. izbio građanski rat između palestinskih organizacija Hamasa i Fataha, a zatim su u prosincu 2008. nad pojas Gaze stigli izraelski lovci F-16, isti kakvi i danas nadlijeću to područje, sijući, kao i tada, bombe koje odnose brojne, uglavnom civilne žrtve.
Zujalice nad glavama

A kako je danas? »U samoj Gazi bombardiranje iz aviona, a u periferiji tenkovi i pješadija pokušavaju ući. Cijelu noć zvuk aviona i bombardiranja, a danju vijesti sa strašnim prizorima poginulih i ranjenika«, opisuje. U svome pismu Vedrana piše i o dronovima, bespilotnim letjelicama o kojima je nedavno u intervjuu Novom listu govorio Eyal Weizman, izraelski arhitekt i intelektualac koji se bori protiv izraelske okupacijske politike na Bliskom istoku. »Oni su vam uvijek nad glavom, kao ptice, jasno možete čuti njihov zvuk i oni diktiraju život grada, ono što se događa na zemlji«, opisao je Weizman, a potvrđuje to i Vedrana: »Mi ih nazivamo ‘zujalice’ jer stvarno non-stop zuje iznad zgrada i čovjek ima osjećaj da će nam nešto spustiti na glave. Posebno su aktivne ovih dana. Spuste raketu koja određuje vojnom avionu F-16 gdje treba bombardirati«.

»Što se tiče ulaska izraelskih trupa u Pojas Gaze, oni nisu na svim mjestima ušli u Pojas. Naprotiv, s izraelske strane Pojasa pucaju iz tenkova, topova i aviona koji, naravno, u bilo koje vrijeme ulaze iznad Pojasa. Naselja koja su uništili, uništili su na taj način. Mjesta gdje su sukobi su na periferiji, oko 4 do 5, možda malo više kilometara, udaljeno od nas, ali čujemo zvukove pucnjave«, kaže Vedrana.

»U tim naseljima koji su u graničnim područjima bio je pokolj, tenkovi i topovi bombardirali su po kućama, ljudi su pokušali pobjeći, spasiti žive glave, neki su uspjeli, neki nisu. U petak je bio novi pokolj u mjestu koje se zove Huzea. Također je noću počelo pucanje po stanovnicima. Nakon pregovora s Crvenim križem ljudi su s bijelom zastavom izašli iz kuća i počelo je pucanje po njima. Cijele su porodice poginule, majke su gledale kako im djeca padaju pod noge. Strašno! Ne znam kako reći kako se osjećam! Ja sam jedno vrijeme radila u tom dijelu. Možda ne znam ljude osobno, ali su to nečiji prijatelji, rođaci. Moj muž zna dosta ljudi koji su poginuli, jer dosta trgovaca iz tog područja kupuje kod njega«, piše.

Prepričala nam je i priču o ribaru koji je prošlog tjedna otišao do obale da bi upecao koju ribu za ručak. »E, taj je čovjek htio uloviti ribu za svoju porodicu i uzeo sa sobom djecu, troje njegove i sina od brata, da se igraju na plaži dok on peca. Ubijeni su iz helikoptera, iako se sasvim jasno vidi da su to djeca, ne mladi iz otpora. Djeca između 7 i 10 godina! I još je puno, puno takvih priča u koje čovjek teško može povjerovati«, opisuje.
Nema predaha

Osim u vrijeme »humanitarnog primirja«, kakvo je bilo proglašeno u dva navrata, kako bi se s ulica pokupila tijela poginulih, između napada nema predaha pa nekog »normalnog« života u Gazi više nema. »Trenutno su kod nas ljetne ferije pa nema nastave u školama, ali na fakultetima još traje ljetni semestar. No, naravno, nema predavanja jer je kretanje ulicom opasno. Osim toga, nikad ne znaš tko je ‘cilj’. Što se tiče trgovina, one se otvaraju samo u kvartovima, ali u centru, robne kuće, prodavaonice odjeće, već tjednima ne otvaraju svoja vrata. Na tržnici nađeš neko povrće i u lokalnim dućanima kruh i osnovne potrepštine«, oslikava nam »normalni život« naša sugovornica, dodajući da struja dolazi svakih 36 sati, ima je 4 do 5 sati. Kućne agregate ne koriste jer se boje da uskoro ne nestane benzina, pa ih neće moći koristiti čak ni u najvećoj nuždi. A ona bi se uskoro mogla pojaviti jer je u utorak izraelski tenk pogodio skladište goriva jedine elektrane u Pojasu Gaze, koja pokriva dvije trećine ukupnih potreba Pojasa za strujom. Elektrana je pogođena i prošlog tjedna pa je radila s 20 posto manjim kapacitetom.
Čvrsta vjera

Da je narod u Gazi, nažalost, već navikao na život u »izvanrednim uvjetima«, svjedoči nam Vedrana na osnovu svog iskustva kao psihologa. »Nakon nekoliko godina života u Gazi usavršila sam svoj arapski i djeca su mi bila odrasla pa sam razmišljala o poslu. U to vrijeme upoznala sam jednu našu djevojku koja je radila u Centru za zdravlje žena, organizaciji za pomoć izbjeglicama, koju je donacijama pomagala jedna talijanska organizacija. Ona mi je pomogla da se zaposlim u toj istoj organizaciji kao psiholog, u jednom od izbjegličkih naselja. Nakon šest godina rada, završila sam dvije godine dodatnog studija u kliničkoj psihologiji u Programu Gaze za mentalno zdravlje. Pred kraj studija su me zaposlili kod njih, kao kliničkog psihologa u jednom od njihovih centara u gradu koji se zove Khan Yunis. Radila sam tamo dvije godine, a onda mi je postalo naporno jer je grad udaljen sat vremena od Gaze, a budući da imam veliku porodicu, napustila sam posao i posvetila se brizi o porodici. No, bilo je to vrijeme nakon rata 2008. godine. Išla sam tada na teren i stanje je bilo stravično. I taj rat je bio strašan. U ono vrijeme su nam kompletno isključili struju i nismo vidjeli TV i žrtve, samo smo slušali radio cijelu noć i pucanje oko nas. Sjećam se da sam čula usred noći da izraelska vojska koristi fosfor, zabranjeno oružje, i opis rana koje stvara. Cijelu noć sam drhtala od straha, a moja najmlađa kćer, Mariam, koja je tada bila još beba, u mojem naručju. Stalno sam razmišljala: što ako se to meni desi?«

Već tada su, kaže, prestali govoriti o PTSP-u.

»Situacija je bila strašna, ali ljudi su već toliko obučeni što treba raditi za pomoć kod stresa i trauzma, da ti se ponekad čini da te oni mogu dosta toga naučiti. Osim toga, ovdje ljudi imaju jako čvrstu vjeru u Boga i vjeruju da im je suđen sukob protiv cionizma do sudnjeg dana, kako je to spomenuto u Kuranu«

Moja kćer Mariam ima »tri rata i dva mjeseca«

Svako dijete u Gazi u dobi od šest i više godina, preživjelo je tri ili više ratova. Među njima su i Vedranina djeca, uključujući i najmlađu Mariam koja bi na jesen (»ako Bog da«, kaže Vedrana) trebala krenuti u prvi razred. »Mariam ima pet godina, ali slobodno napiši da su joj ‘tri rata i dva mjeseca’. Ona je, naime, u ratu 2008./2009. imala tek dva mjeseca«. Najstariji sin Sani, danas student pete godine elektrotehnike, tome pribraja još jedan rat, onaj u Hrvatskoj. Rođen je 1991. godine u Rijeci. Sara, studentica prve godine prava, rođena je 1995. u Gazi, a blizankinje Dalia i Dalal 1997. godine. One su završile prvi razred matematičko-informatičke škole.

Rijeka – grad najljepših uspomena

Vedrana je supruga upoznala u Rijeci. Ona je studirala na Pedagoškom, on na Građevinskom fakultetu. Upoznali su se slučajno kad ih je zajedno rođak njezine prijateljice povezao svojim autom. »Ne znam zašto mi je dao broj telefona da ga nazovem, iako to meni nije bilo ni na kraj pameti jer sam smatrala da cure koje izlaze s Arapima nisu dobre. Ali ipak sam ga nazvala nakon možda mjesec dana… i tako smo se počeli upoznavati«, kaže Vedrana, dodajući da će Rijeka za nju i njezinog supruga uvijek biti »grad najljepših uspomena« i, kako kaže, »vrijeme slobode«.

Slavica Bakić
Novi list