Kad je proizvod odličan, tada on uvijek pronađe kupca, ili kupci pronađu njega. Tog 14. lipnja, na Facebook stranici Ekološki lješnjaci Turkalj postavljena je objava u kojoj između ostalog stoji, „Nemamo više lješnjaka za prodaju. Sve količine su prodane i nove količine očekujemo u jesen. Zahvaljujemo svim kupcima, starima i novima. Nadam se da ćemo i ubuduće surađivati a mi ćemo se potruditi da cijenom i kvalitetom opravdamo vaše povjerenje“.

U Čačincima živi Alan Turkalj i supruga mu, Danijela Vekić. Oni su ti krivci zbog kojih „ekološki lješnjaci“ nestaju u tren oka, čak i u vrijeme „korone“, kad se „pravi slavonski svatovi“ broje na kapaljku, a upravo su nekada, svatovi i slične svečanosti bile „kotač zamašnjak“ gdje je lješnjaka „najviše odlazilo“ na kolače i dizanice. No odlaze lješnjaci i danas, jer, neki ih jednostavno vole „grickati“ kao bombone. U OPG-u Alana Turkalja ne „ispadaju bomboni iz usta“ kada kazuje svoju priču koja je počela 2006. godine kada je Alan krenuo u tu priču s prva četiri hektara. Država mu je dala 22.700 kuna po hektaru i startao je. Neki su ga, tada, čudno gledali, jer čemu kretati s lješnjacima, govorili su mu, kada gigant, PP Orahovica ima na stotine hektara.

Alan je tada bio pionir, danas je senior. Ima sedam hektara lješnjaka, tri natapa„solarnim navodnjavanjem“, navodnjavat će i preostalih četiri. Ima tri zaposlena, on, Danijela i jedan zaposlen djelatnik.

Alan u budućnosti želi zaštitne mreže. Ima i rasadnik, pa kod njega možete pronaći „lješnjake – od „vrtića do staračkog doma“. Tvrdi da se na hektar može uzgojiti do 1.300 kilograma lješnjaka. Kazuje kako lješnjaku najviše smeta vjetar i kiša. Prvi ga trese kad ne treba, kiša mu smeta jer eto i on, lješnjak, poput kakvog iskusnog reumatičara , zna – povući vlagu. Mraz ga u ovih 15 godina, nije pofurio, osim jednom, ali tada je bilo -11 pa su i „pingvini tražili radijator“…

E, zašto smo posjetili OPG Alana Turkalja u Čačincima? On je kandidat Virovitičko-podravske županije za „Zlata vrijedan“, svojevrsni hrvatski “agro oscar”, projekt koji se nastao u koprodukciji Večernjeg lista i Ministarstva poljoprivrede, a gdje je Alan kandidat Virovitičko-podravske županije.

– Zadnjih šest godina ekološki proizvodimo lješnjake. Sve ih prodamo, najvećim dijelom na kućnom pragu, preko društvenih mreža. Kupci nam vjeruju, kažu da je kvaliteta iznimna i mi, do lipnja, prodajemo i „zadnje rezerve“. Zahvalni smo europskim fondovima, koristili smo mjeru 631, a prošli smo i na podmjeru 621. Zahvalni smo Poduzetničkom inkubatoru Virovitičko-podravske županije koji nam je pomogao u prijavi, a da nije bilo EU sredstava, puno opreme i mehanizacije, koju smo nabavili, ne bismo mogli – podcrtava Alan.

I dok on brine o lješnjacima, Danijela je „alfa i omega“ za čišćenje i pakiranje. Uglavnom u ovom OPG-u zna se tko što radi kako bi se ostvario prinos od 3 do 5 kilograma po stablu. Radi se uglavnom o „istarskom duguljastom“ i „rimskom lješnjaku“ koji najbolje uspijevaju u ovom podneblju. Očekuje da će i ova godina biti „plodna“, jer lješnjak je već „popunio ljusku“, a početkom rujna krenut će „berba“. I tada ne staju dok ne završe. Nemaju u tom periodu ni „svetka ni petka“, jer lješnjak se mora pokupiti „prije kiše“.

– Ljeti smo među lješnjacima već u 6, do 10, te poslijepodne. Ima tu puno posla, ali ako se taj posao voli, ništa nije teško – kazuje Danijela, koja naglašava kako „oni svoje lješnjake čiste kada treba“, odnosno da oni, čekaju kupca u ljusci i tek se čiste kad je potrebno kako bi ostali kvalitetniji što duže.

Posadili su u Čačincima još nešto uz lješnjak. Alan je posadio kivi i kaže kako je uspješno prezimio. E sad, ako je bio pionir s lješnjacima prije 15 godina, tko zna, možda ćemo jednog dana pisati o uspješnom proizvođačju kivija iz Čačinaca… (www.vpz.hr, Fotografije: Kristijan Toplak)