Sredinom rujna, „mala, ali prava“ ekipa planinara (Vinko Tomaš-Vrbovec, Miro Hodić-Đurđevac, Željko Kanbera-Novigrad Podravski i Jasen Platenik-Virovitica) ponovno je krenula u planinarsku avanturu u Julijske Alpe (Slovenija). Ovoga puta imali smo za cilj ispenjati sve tri Mojstrovke, te vrh na samoj granici Slovenije i Italije – Mangart. Putujući prema Sloveniji sve smo manje bili sigurni u mogućnost uspona jer kiša je doslovno pljuštala, ali tamo negdje pred Ljubljanom vrijeme se naglo popravilo i uvjeti za penjanje postali su savršeni. Malo smo ostali iznenađeni pogledom prema vrhovima jer gore se je bijelio snijeg, a datum je bio 15. rujna.

Dolazimo do Kranjske Gore i skrećemo prema Vršičkoj cesti koja vodi u planinarski raj. Nešto prije samog prijevoja na Vršiću ostavili smo auto kod Erjavčeve koče i krenuli na uspon. Prva je na redu bila Mala Mojstrovka (2332 m). Vinko, Željko i ja krećemo ferratom Hanzova Pot, dok je Miro išao „via normale“.

Hanzova pot je zaista strma i dosta izložena, ali je i izvrsno osigurana. Faktor iznenađenja bio je snijeg na pojedinim dionicama pa je to zahtijevalo dodatni oprez i pojačanu koncentraciju. Vidici su konstantno bili impresivni; pogotovo na Mangart, Jalovec i Špik. Na vrhu je uslijedila kraća pauza i odlazimo prema Velikoj Mojstrovki (2366 m). Snijega je na pojedinim dionicama bilo dosta – dolazilo je i propadanja do koljena, ali to je ionako bio samo dodatni „užitak“. Nakon Velike Mojstrovke ispenjavamo i Zadnju (2372 m) te se vraćamo na prijevoj Vršić do planinarskog doma. Na redu su bile pečenice i kiselo zelje te obvezni Union.

Drugi dan ujutro autom ulazimo u Italiju i odlazimo do prijevoja s kojega krećemo na Mangart (2679 m) – četvrti vrh po visini u Sloveniji. Vinko i ja se odlučujemo za ferratu dok je drugi dvojac išao putem „via normale“. U odnosu na jučer ispenjanu ferratu ova je zahtjevnija, ima pojedinih detalja koji bi i mogli biti bolje osigurani a i snijeg, kao i zaleđeni sipar na pojedim mjestima dodaju dodatnu dozu adrenalina – zato fotografija s ovog dijela uspona nemam previše.

Dolaskom na vrh bivamo nagrađeni za svaku kap znoja – pogled je bio više nego impresivan. Sa svih strana pod nama su bili oblaci dok su se vidjeli samo viši vrhovi: Špik, Montaž, Triglav, Škrlatica ali i Grossglockner u Austriji. Otkad planinarim još nisam nikada „uhvatio“ ovakav pogled. Ostatak ekipe stigao je nakon dvadesetak minuta i nakon kraćeg odmora krenuli smo sa spuštanjem. Mislim da je ovo s obzirom na količinu snijega bio zadnji ljetni alpski uspon ove godine. Stižu zimske poslastice…

Jasen Platenik