Rad nekih struka nije dovoljno poznat široj javnosti. Među njima su i novinari kao vrijedni čuvari povijesnih spomena, koji su temelj identiteta jednog kraja, područja, djelatnosti kao i odgovorni baštinici kulturnog nasljeđa. Svoju priču ima i Ervin Mačković.
Ervin Mačković poznati je virovitički novinar koji je svoj radni vijek posvetio Informativnom centru Virovitica, Virovitičkom listu i Radiju Virovitici. Bio je jedan od prvih honoraraca, a zatim i zaposlenika Virovitičkog lista, u kojem je dočekao i mirovinu. Prvi stalan posao u svom i našem virovitičkom tjedniku dobio je 1. listopada 1955. godine.

Kao novinar na terene u Virovitici, Pitomači i drugim mjestima koje je pokrivao u počecima išao je pješice, biciklom ili mopedom, neovisno o godišnjem dobu, kiši, snijegu, ima li do određene ulice asfalt ili je morao pješačiti makadamom. Nije znao za bolovanje ili godišnje odmore, a kada su se novine dovršavale, radio je do dugo u noć, da bi već u sedam sati ujutro došao na novu smjenu jer događaji i ljudi nisu mogli čekati. Svojim radom utro je put novim generacijama novinara informativnog centra u Virovitici.

Kroz svoj rad ostavio je neizbrisiv trag u praćenju događaja iz društveno-političkih, gospodarskih, kulturno umjetničkih i športskih zbivanja s područja Virovitice i okolice.

Ervin Mačković, moglo bi se reći, živio je novinarstvo. Svjedok je i sudionik svog vremena, a pišući o njemu zadržao je sjećanje na likove, običaje, mjesta i događaje koji su obilježili život Virovitice u prošlom stoljeću.

Ervin Mačković bio je dobri duh grada koji je vrijedno i marljivo bilježio događaje i izgled našeg grada kroz sve te godine bavljenja ovim poslom. Da nije bilo njega, brojni događaji, građevine i izgled grada danas bi bili zaboravljeni. Svojom djelatnošću zabilježio je jedno razdoblje naše povijesti u riječi i slici.

Njegove fotografije i tekstovi danas se koriste u Gradskom muzeju Virovitica i drugim institucijama, kako bi budućim naraštajima koristili za dokumentiranje povijesti našeg Grada

kao i brojnih događaja koji su se u tom vremenu događali. Samim tim današnji naraštaji bili bi uskraćeni za brojne događaje koji su se dogodili tijekom njegovog bavljenja novinarstvom. Zbog svoje smirenosti, skromnosti i ljudskosti, kao novinar, postao je i ostat će prepoznatljivi simbol našeg Grada.

Njegov moto – Grad čine ljudi- te bi mnogi od njih kao i njihov doprinos bili zaboravljeni da ih svojim perom i foto aparatom nije zapisao i zabilježio Ervin Mačković .

S posebnim osjećajem za socijalna pitanja, u rubrike Virovitičkog lista unio je važno lice svakodnevnice, „male ljude“ i njihove sudbine i analizirao društvenu problematiku, bilo kroz tekst, bilo kroz novinarsku fotografiju.

Posebno hvala za život posvećen novinarstvu primio je na proslavi 65. obljetnice Virovitičkog lista, u rujnu prošle godine, na kojoj je sudjelovao kao najstariji virovitički novinar i jedan od bivših zaposlenika ICV-a.

U novinarstvu se uvijek treba dokazivati, tu nema svršenog posla, nego se cijeni rad i samo rad. Zapravo mi novinari ne volimo puno govoriti o sebi, o svojem radu, uspjesima i porazima. Obično prepuštamo drugim subjektima da dadu svoju ocjenu. Rijetko se naše fotografije objavljuju u novinama, izuzev ponajčešće naprasno kada završavamo naš životni vijek; to je takav posao i poziv i tu nema pomoći. Novinarski poziv, unatoč psihičkim i fizičkim stresovima, ima svoje čari i zadovoljstva. To je poziv koji treba voljeti, posao koji nema radno vrijeme, posao koji traži velika odricanja i veliki entuzijazam.“- poručio je tada mladim generacijama, nasljednicima njegovog rada.