I ja sam je ovih dana čuo, i pročitao, u detalje. Da sam i kojim slučajem stigao na premijeru filma u Ljubuški, održanoj u ponedjeljak, 16. srpnja 2012. probijao bih se, zaštićen kordonom BiH policije, do Gradske vijećnice u Ljubuškom gdje je film na koncu drame, prikazan. A, samo nekoliko sati prije prikazivanja tog filma koji je uznemirio i podijelio prije projekcije Ljubuški, pa i veći dio BiH javnosti, počela s komešanja. U 19 sati prije je izgledalo da projekcije neće biti, nego da hoće, jer „tvrdi Hrvati“ pjevali su rodoljubne pjesme i sprječavali da „meki Hrvati“, i društvo uz njih, preuzmu ključeve Gradske vijećnice. Odlično je reagirala policija i spriječila nerede!

Vrhunac drame u Ljubuškom

Bio je to vrhunac drame – ono što su u Ljubuškom smatralo domoljubnim – velika većina hrvatskih udruga – diglo je kuku i motiku spram filma o Neđi, kao i spram autorice dr. Svetlane Broz, unuke Josipa Broza Tita. A ženi pokojnog Neđe, kako to u Bosni, zemlji ljubavi i mržnje biva, stigla je i prijetnja smrću!!
Unuku „druga Tita“ doktoricu Svetlanu upoznao sam svojevremeno u Beču kada je, u pratnji Christine von Kohl, navratila u moju knjižaru – antikvarijat noseći sa sobom nevjerojatnu knjigu, kao i priču o njoj i knjizi – bila je u životnoj opasnosti u Beogradu progonjena od Miloševića i „njegovih“, nastanila se u Sarajevu, obilazila je susjede koji su u ratnom metežu BiH spašavali svoje susjede druge nacije i vjere, ukraden joj je rukopis, zatim ga je rekonstruirala i napokon objavila…Ista ta liječnica Svetlana snimila je i film o Neđi, u kojem o njegovu junaštvu govori njegova žena Štefica Galić, danas, glavna urednica na portalu www.tacno.net, po mom sudu jednim od najboljih na prostoru ex-Jugoslavije, njegovi sinovi Dean i Bojan, Jure Divić, novinar i pjesnik, Karlo Grabovac, slikar, govorio je i Mile Stojić, moj drug pjesnik, iz bečkog azila, i mnogi koji su Neđu poznavali, ili se s njim družili…

Što je hvalevrijednog učinio pobjegulja Neđo?

A što je to Nedjeljko – Neđo u toku rata učinio? Bošnjaci su dobili pozive da dođu pred zgradu MUP-a u Ljubuškom, a oni koji su se odazvali našli bi se u kamionima i deportirani su u logor Heliodrom… Neđo je, sa Šteficom, i još nekolicinom prijatelja, organizirao da se naprave lažne potvrde s evropskim štambiljima koje su značile poštedu… Glava je bila spašena, ali dobiven je i naputak, da u roku od 48 sati „balije“ nestanu… I kretalo se u izbjeglištvo, prema evropskim zemljama… Neđu i društvo označili su čak i „muđahedinskom ambasadom“, u lice mu govorili ako je za „balije“, neka i ode s njima… I Neđo je, kada su mnogi Muslimani iz Ljubuškog već bili na sigurnom, krenuo, kao kapetan koji zadnji napušta brod – izbjegao je s obitelji u Prag, nije se htio prijaviti kao izbjeglica, a mogao je.. Snalazio se je taj Neđo, ta POBJEGULJA, brinuo o najbližima, kako je znao i umio. Mogao je vjerojatno tražiti i politički azil, ubaciti se u neku humanitarnu organizaciju, naći sebi mjesto pod suncem… Ne, nedostajao mu je Ljubuški, Mostar, Hercegovina, prijatelji, vratio se…Vratio se onaj koji je oduvijek bio nešto drugačiji, ali i sličan drugima, tko zna na kojem dijelu svijeta: svirao je gitaru, volio Rolling Stonse, čitao puno knjige…
Razbolio se i umro!
Ove godine, 16. travnja 2012.,, dodijeljena mu je posthumno, u Sarajevu, nagrada za građansku hrabrost “Duško Kondor” .

Kao da sam izgubio druga kojeg nikad nisam upoznao

Eto, nema nam Neđe od Ljubuškog, kao da sam i sam izgubio druga kojeg nikada nisam upoznao. Možda je to generacijska bliskost, ne znam (rođen je 1949. godine), možda zato što smo i on i ja bili pobjegulje…??? Već nekoliko dana bdijem nad portalom www.tacno.net, čitam svaku novu vijest i informaciju… Što sam mogao učiniti??
Poručio sam: „Ne dirajte Šteficu Galić…! Židove (Jevreje) nisu ubijali samo nacifašisti, ubijala ih je RAVNODUŠNOST drugih…“
Nedjeljko – Neđo nije naš Raul Wallenstein, naš Oskar Schindler, bakica Sandlerova… Neđo je bio samo malo drugačiji, jedan od nas koji nije slušao vrhovnike i bojovnike, nego je slušao svoju savjest. Pomoć bližnjemu shvatio je na svoj, osebujan, hercegovački način, ne robujući širokobriješkim mitovima, ne robujući nikakvim mitovima, i kao takav, za mene je pravednik! Stoga valja podržati „meke Hrvate“ iz Ljubuškog i Mostara, iz Hercegovine, iz Hrvatske, sve kojima je MIR conditio sina qua non, uvjet bez kojeg se ne može, pretpostavka da se sutra ujutro probudimo mirne savjesti i pogledamo u oči našu susjedu, našeg susjeda, svakog čovjeka koji radi i skrbi o boljitku zajednice, vođen porukama dekaloga – ma koje vjere i nacije bio, bit će mi mio!
Samo 17 godina nakon rata, čini se, netko bi opet srbovao, netko hrvatovao, a nekoga bi, pa i www.tacno net, koji okuplja i podosta bivših “feralovaca” (Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Mile Stojić…) trebalo ušutkati! Stoga i poplava difamacija Neđe i Štefice Galić, koja već graniči s histerijom usplahirenih malograđana koji bi film, režiserku, sve autore i svjedoke najradije prekrili teškom, zelenom travom zaborava!

Naci-fašizam nije pao s neba …

Naci-fašizam nije pao s neba, i njegova buduća varijanta također neće pasti s neba. Olovno teška i pogubna ekonomska i politička kriza, nesposobnost vladajućih partitokratskih „elita“ jugoistoka Evrope, plodno je tlo za nova arlaukanja tipa žestokog nacionalizma i šovinizma. Neće njima jedan film o „Neđi od Ljubuškog“ remetiti istinu koju oni i samo oni znaju – jer njima je istina od B-a dana, oni jedini su tumači istine, oni jedini znaju kako se branila rodna gruda, tko je bio agresor a tko žrtva, tko su bili junaci, a tko pobjegulje…I, zar jedan dokumentarni film o Nedjeljku – Neđi, u trajanju od samo 47 minuta može dovesti u pitanje sve “istine” i istine?? Ili ćemo nanovo „bunkerirati“ nepoćudne filmove???
 Slika iz Zapadne Njemačke: nakon što je prikazivan sedamdesetih godina osmosatni film Clouda Lanzmana – svjedočanstva preživjelih holokausta ( film „Shoah“) milijuni mladih Nijemaca napuštali su roditeljske kuće, odvajali se u male stanove, sobe i sobičke…uz predbacivanje roditeljima: „Desetljećima ste nam lagali, prešućivali…!“Taj dugi i potresni film na našoj TV, u socijalističko vrijeme, koliko se sjećam, prikazivan je u kasnim, noćnim terminima…Živeći u Beču sretao sam i potomke nacista, s negodovanjem spram naci-fašizma i pobunom kada je riječ o bilo kakvoj vrsti netolerancije, spremnih pomoći izbjeglim i prognanim.
Projekcija filma „Neđo od Ljubuškog“ trebala je biti pobjeda razumnih i hrabrih ljudi. Nažalost, prošle srijede uvečer grubo je pretučena Štefica Galić, urednica ljubuškog portala, jedan od organizatora projekcije filma, da apsurd bude veći, policija tretira taj napad kao – tučnjavu! Ako ni zbog čega drugoga (ima toga još puno što opominje!) Štefica se ne smije osjećati sama jer je kolegica – novinarka!

Moje pitanje za kraj: nije dobro kada novinare (novinarke) i dobrotvore tuku, zar ne?

Ljubo R. Weiss